U dobu sveopšte logoreje, medijske kakofonije i ludosti, što da ne, daću svoj doprinos u odbrani reditelja ponavljajući odavno jasno, najpre onima koji slušaju pažnjom oguglalih, šizoidnih tv mrmota. Da. Reditelji, po opštem verovanju, preuzimaju upadljivo velike zasluge za autorstvo nesumnjivo kolektivnog autorskog dela kakav je film. Manjem broju filmofila je ipak jasno da uprkos briljantnim radovima bilo kog od umetnika koji sarađuju na filmu, o njihovom se radu može itekako, ali parcijalno govoriti. No, kada se govori o kvalitetu filma kao celine, zapaža se jedinstveno dejstvo rediteljskog zahvata, osobenog jezikolikog sistema koji vodi gledaoca kroz filmski prostor i vreme nudeći mu brojne logičke tačke za pažljivo posmatranje i emotivno usvajanje bilo narativnog, bilo simboličkog toka filma... Ako toga nema, nema ni režije. Sve ostalo je realizacija nekakvog "formata". Ono što čini umetnošću svaki pojedini umetnički čin, je pre svega uverljiv, izrazit i ličan pogled i stav o predmetu predstavljanja, koji se ogleda u opet specifičnom, originalnom postupku autora. Glavni autor filma je uvek Reditelj. Ako nije, onda to nije autorski film. Manje je bitna, priča ili obrt, kompozicija kadra, muzička tema, ili individualni glumački gest, od "finog tkanja", svih pojedinih elemenata koje rediteljska ruka konačnim izborom gradi u narativ naročitog odnosa slika i zvuka zvanog filmska umetnost. Nekada reditelj od samog početka "puni jedra" svoje ekipe vodeći ih kroz buru, između mora ideja i nepogode produkcijskih okolnosti, a nekada od "arhivskog" materijala, raznorodnih audio ili vizuelnih činjenica, konstruiše potpuno novu estetsku poruku.. Bezbroj je puteva kojima će reditelji ići ka svom cilju... Igrani, eksperimentalni, dokumentarni, animirani... Govoreći maksimalno uopšteno, Filmski Prizor je sinergetski čin slike i zvuka. Objedinjeno dejstvo svakog pojedinog elementa filmske statike ili kretanja. Dužine, blizine, trajanja, ritam, intenzitet, odsjaji i senke samo su neki od mnoštva rediteljskih alata. Njihovim analogijama, kontinuitetima ili sukobima, manipulišući pažnjom posmatrača, reditelj će otvoriti bezbroj pitanja. Odnos pojedinca prema društvu, pojedinca i grupe ili čitavog univerzuma... shodno sopstvenom stvaralačkom instinktu... Svako podražavanje ili nedoslednost, narušavaće koheziju i dinamiku dela... Doprinos autorskih saradnika mora se uklopiti u ovaj, prvobitni ali i finalni, jedinstveni rediteljski logos, ili će ga rušiti i ometati komunikaciju kojoj delo teži. Stoga je i autorska podređenost saradnika konačnoj odluci reditelja prirodna pojava, izrasla iz same umetničke prirode filma. U svakoj drugoj filmskoj vrsti ova pravila uopšte ne moraju da važe. Ponekad se ipak pojave. I to baš onda kada u takvu vrstu filma ušeta pravi reditelj.
0 Comments
|
Darko Štetin
Archiveswork in progress
|